U IME DRŽAVE

„Zakon će proći, sigurno. Imamo većinu u Skupštini” – nepokolebljiv je poslanički predvodnik većinske partije.
„Šta nas briga što se neko buni! Država je jača od svakog” – još je samouvereniji ministar.
Tu negde prestaje trezvenost. Zagubi se demokratija. Jača sila. Vlast iskazuje aroganciju i nezamenljivost.
Od takvih vanvremenskih teza do novog, zanosnog, pršenja: „Država, to sam ja” – milimetarski je razmak.
Sve češće, sve više, sve prepotentnije, plaše nas – državom!
U ime države nam najavljuju: plate će skinuti za deset odsto, a i penzije; naplaćuju struju koju nismo potrošili; vodu punu crva; upozoravaju da će poreznici ulaziti i u kuće; inspekcije rada otvaraće radne stolove; komunalna policija dobiće nova ovlašćenja, pozorišta nove upravnike…
Prete nam državom!
Čekajte: ko je država?
Vlada, državna uprava, direktori javnih preduzeća?
Šta smo nas ostalih sedam miliona? Mravi. Crni, žuti, crveni, šareni… Sitni, gmižući, nevidljivi… Dovoljno je poprskati nas sprejem i ostaćemo zalepljeni za patos. Tu gde jesmo.
Nije ni državnički, ni politički, ni višestranački, ni pravno, ni ljudski – plašiti narod državom.
Ne plašite nas. Ne uterujte strah u ime države. Ne lažite u ime države. Ne izigravajte silu i spasitelje u ime države. Ne potkopavajte državu. Ne huškajte narod protiv države.
Narod je – država. Ne vlast.
Ne Vulin koji će zaposliti, odmah, hiljade ljudi, dovesti strane investitore, „stvoriti ambijent za budućnost”… Haj’te, molim vas, neko ko nije ništa radio 45 godina postane ministar rada i valja, bljuje obećanja, sipa parole, patetiku…
Nije sam. Nije jedini.
Šta više znače te preteće opomene: „Ja radim 14 sati”, „Radom ćemo izvući Srbiju”, „Srbi su navikli na nerad”… Pa, zar niko u Srbiji ništa dosad nije radio? Kako su stvorene tolike moćne fabrike, putevi, hoteli, bolnice, kuće, vinogradi, pšenična polja, škole…?
Neko ko je deset, dvasdeset godina dremao, ili skakao po trgovima, ili sedeo po partijskim kabinetima ili udobnim međunarodnim kancelarijama, sada, opet iz fotelja, vitla korbačem iznad srpskih glava: „Hajde, kreni! Vuci! Radi! Ja ti kažem!…
Polako, polako! Ne vređajte narod. Nismo rulja. Nismo roblje. Nismo najamnici.
Ko ne zna šta je država – neka se povuče u ime države. Kao, eto, nesrećni, mali Lazar. Naivni Lazar, đak Karićevog univerziteta, hteo je da spase državnu kasu – kad skine penzije i plate za 20 odsto, otpusti 160.000 ljudi… Tvrdom Lazaru to nije dozvolio premijer „mekog srca”. A njegov naslednik, bivši namesnik Svetske banke, sad ima tvrdo srce: skinuće plate i penzije „najviše do deset odsto”!
Alal vera! To je tvrda država. Ozbiljna država! „Ja sam država!”
Ne ide! Ne ide tako!
Igranje sa državom je – igranje sa narodom. Ako to rade nevešti, neznalice, politikanti, prolaznici, vetropiri – onda je kuća (država) na krhkim temeljima.